Naturalizovani košarkaši, najčešće Amerikanci, postali su u posljednje dvije decenije nezaobilazan dio evropske reprezentativne košarke.
Iako je FIBA prvobitno dopuštala ovakva rješenja kako bi pomogla slabije razvijenim zemljama, danas gotovo svaka selekcija ima makar jedno ime koje je do pasoša došlo sportskim putem.
Tri selekcije se i dalje ponose time da nikada nisu imale naturalizovanog igrača – Srbija, Litvanija i Latvija. Njihove javnosti su vrlo osjetljive na ovu temu, pa ni na predstojećem Eurobasketu neće odstupiti od tradicije. Bez stranaca će igrati i Estonija, Češka, Velika Britanija, Španija, Island, Francuska, Belgija, Slovenija i Njemačka.
Treba razlikovati Amerikance koji su zaista naturalizovani i one koji imaju državljanstvo po porijeklu ili su rođeni u zemlji koju predstavljaju. Tako je u Švedskoj slučaj Denzel Andersson, čiji je otac Jerome „Jay“ Andersson Amerikanac, ali je Denzel rođen u Švedskoj. U Finskoj igra Jacob Grandison, čija je majka Finkinja.
Deset reprezentacija odlučilo se za naturalizovane igrače:
- Bosna i Hercegovina – John Roberson
- Izrael – Khadeen Carrington
- Crna Gora – Kyle Allman Jr.
- Gruzija – Kameron Baldwin
- Italija – Darius Thompson
- Kipar – Darrell Willis
- Grčka – Tyler Dorsey
- Portugal – Travante Williams
- Poljska – Jordan Loyd
- Turska – Shane Larkin
Naturalizovani košarkaši nerijetko prave ogromnu razliku – poput Bo McCalebba, koji je 2011. godine vodio Makedoniju do polufinala Eurobasketa. Međutim, sve češće se postavlja pitanje da li se time gubi identitet nacionalnih selekcija.
Na kraju, brojke su jasne: 12 reprezentacija igra bez Amerikanaca, dvije imaju igrače sa američkim porijeklom koji ne ulaze u kvotu, a deset selekcija koristi naturalizovane Amerikance kao pojačanja.