Na tribini Curva Fiesole u Firenci godinama je stajao transparent koji je savršeno opisivao jedan od najvažnijih trenutaka u historiji Fiorentine: “Bog oprašta, Riganò ne” (“Dio perdona, Riga-no”). Christian Riganò (51) bio je simbol povratka kluba – napadač koji je Fiorentinu vratio na mapu velikog fudbala.
U klub je stigao 2002. godine, u periodu kada se Fiorentina zbog bankrota zvala Florentia Viola i igrala u Seriji C.
“U gradu je vladala sportska depresija. Klub s tolikom tradicijom propao je za sitniš”, prisjeća se Riganò. Po dolasku je odmah počeo nizati golove. “U prvoj sezoni dao sam 30 golova i tu je sve krenulo.”
Danas živi u Firenci i ponovo radi kao zidar – isti posao koji je imao prije nego što je postao profesionalni fudbaler.
“Ma kakav idol, ja sam običan čovjek. Od jutra do večeri sam na gradilištu. Ljudi me vole i to mi je važno. Zaustavljaju me, ali ne zbog toga što sam bio zvijezda, nego zato što sam uvijek bio pristojan i pošten. To mi je najveće zadovoljstvo”, rekao je za Gazzettu dello Sport.
Njegova priča puna je odricanja i borbe. Zabijao je u svakoj ligi prije nego što je došao do vrha.
“U moje vrijeme nije bilo lako, morao si se probijati laktovima. Ljudi mi kažu da sam kasno stigao do vrha, ali ja mislim da sam imao sreću što sam uopće uspio. Znate li koliko talentovanih igrača nestane po nižim ligama? Posebno tada. Danas zabiješ pet golova i već vrijediš 20 miliona. Ja sam zabijao svuda – samo mi treća liga nedostaje. Ali rekordi su tu samo da me podsjete odakle sam krenuo. Uživao sam u fudbalu, čak i među amaterima. Nikad nisam glumio zvijezdu.”
Ima li neostvarenih želja?
“Ne volim gledati unazad, ali možda mi je žao što nikada nisam dobio poziv u reprezentaciju. To bi bila savršena kruna karijere. Krajem 2006. bio sam najbolji strijelac Serie A s Messinom, a Italija je igrala prijateljsku utakmicu. Nadao sam se, ali Donadoni me nije pozvao.”
Svjestan je, kaže, da je tada bilo gotovo nemoguće upasti među napadače: “Ispred mene su bili Del Piero, Totti, Toni, Di Natale, Iaquinta, Inzaghi… uvijek bi neko ostao kod kuće.”
Transparent “Bog oprašta, Riganò ne” postao je simbol navijačke ljubavi.
“Šesnaesterac je bio moj prirodni habitat. Tamo nisam praštao. Kad bi lopta došla u tih zadnjih 16 metara, kao da je postojala neka hemija. U Firenci, Tarantu, Messini… svugdje isto. A sve je počelo u Liparima, gdje sam zapravo bio – defanzivac!”
U Firenci su ga dočekali kao spasitelja
“Dolazio sam iz Taranta, zabijao sam puno i želio više. Kada te pozove Fiorentina, to se ne odbija. Predsjednik Della Valle mi je jasno rekao da klub mora brzo nazad u vrh. I tako je bilo. Prvo me nazvao Giovanni Galli – mislio sam da se neko šali i prekinuo sam. A zapravo su me stvarno željeli!”
“Prve godine zabio sam 30 golova i sve je krenulo. Imali smo dvije čarobne sezone. Fiorentinci su me prihvatili kao svog. Još živim ovdje i ponekad mi izleti neka riječ toskanskog dijalekta – a ja sam iz Lipara!”
Nakon Firence uslijedila je Messina – nova bajkovita epizoda.
“Predivno razdoblje. U Serie A sam zabio 19 golova i jedno vrijeme bio najbolji strijelac prvenstva.”
A danas?
“Vratio sam se onome što sam radio kao dijete – zidarstvu. U životu znam raditi dvije stvari: zabijati golove i zidati kuće. Ne možeš se u četrdesetima izmišljati iznova. Da sjedim kući, poludio bih. Naravno, i za život treba raditi. Nisam zaradio toliko da mogu živjeti od stare slave. Da imam deset miliona u banci, bio bih mirniji.”
Christian Riganò u karijeri je igrao za: Lipari, Messinu, Igeu Virtus, Taranto, Fiorentinu, Empoli, Levante, Sienu, Ternanu, Cremonese i Ronindellu. Profesionalnu karijeru gradiо je od 1993. do 2011. godine.