Ubistvo Andresa Escobara ostaje jedan od najmračnijih trenutaka u historiji svjetskog nogometa.
Tačno 32 godine kasnije, njegova priča još uvijek odjekuje, jer se autogol na utakmici Svjetskog prvenstva 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama pretvorio u nacionalnu tragediju za Kolumbiju.
Nagrađivani dokumentarac "Dva Escobara" prikazuje Kolumbiju u kojoj je nogometni trijumf bio stvar nacionalnog prestiža i ogromnih finansijskih interesa.
Dva Escobara
S jedne strane bio je narkobos Pablo Escobar, koji je finansirao klubove i koristio nogomet za stjecanje utjecaja, prenosi Athletiko.
S druge strane, nogometaš Andres Escobar, čovjek poznat po svom karakteru, dobroti i moralu, koji nije bio u rodu s ozloglašenim kriminalcem.
Kolumbija je na Svjetsko prvenstvo 1994. stigla kao jedan od favorita.
Nekoliko mjeseci ranije, u Buenos Airesu sa 5:0 su deklasirali Argentinu, rezultat koji je privukao divljenje.
Čak je i legendarni Brazilac Pele predvidio da Kolumbijci mogu osvojiti trofej. Međutim, stvarnost je bila sasvim drugačija.
Ekipa je ušla u turnir noseći ogroman pritisak, dok su, prema dokumentarcu, mnogi nogometaši znali da iza svakog rezultata stoje ljudi koji su izgubili ili osvojili milione dolara.
I 22. juna 1994., protiv domaćina Sjedinjenih Američkih Država, Andres je pokušao presjeći opasan centaršut, ali lopta je završila u njegovoj mreži.
Kolumbija je izgubila 1:2 i efektivno je eliminiran.
Umjesto da nestane iz centra pažnje, 27-godišnji Andres je u kolumbijskim novinama pozvao svoje sunarodnjake da ostanu ujedinjeni.
Tekst je završio izjavom "Život ovdje ne završava“, ne sluteći koliko će se tragično pokazati njegove riječi.
Uprkos upozorenjima prijatelja i porodice da ostane kod kuće, Escobar je vjerovao da nije učinio ništa loše i da nema razloga za skrivanje.
Nije se skrivao
Htio je, kako kažu ljudi oko njega, pokazati da se ne boji. U večernjim satima 2. jula bio je u noćnom klubu u Medellinu.
Tamo ga je grupa ljudi vrijeđala i ismijavala zbog autogola, a prema svjedočenjima, nekoliko je puta pokušao izbjeći sukob, uzalud ih moleći da prestanu.
Njegove molbe nisu uslišene i bio je prisiljen otići. Napetost se, međutim, nastavila na parkiralištu.
Tamo je izbila tučnjava sa grupom povezanom s braćom Gayon, moćnim poslovnim ljudima koji su, prema tadašnjim izvještajima, pretrpjeli ogromne finansijske gubitke nakon oraza Kolumbije.
Njihov tjelohranitelj, Humberto Muñoz Castro , šest je puta pucao u Escobara. Jedan od najjezivijih detalja, spomenut u oba dokumentarca kroz iskaze očevidaca, jest da bi nakon svakog pucnja ironično vikao "Gol", oponašajući televizijske komentatore.
Andres je prevezen u bolnicu, gdje su se ljekari borili oko 45 minuta da ga održe na životu. Nisu uspjeli. Njegova sahrana je pravo hodočašće.
Smanjena kazna
Više od 100.000 ljudi preplavilo je ulice Medellína, dok njegovde kolege nogometaši nisu mogli suzdržati suze.
Još jedan element koji "Dva Escobara" ističu jeste da je nekoliko igrača u reprezentaciji Kolumbije kasnije priznalo da su godinama živjeli u strahu.
Primali su prijetnje prije važnih utakmica, a često su osjećali da ne igraju samo za svoju zemlju, već i za ljude koji ne opraštaju neuspjeh.
Počinitelj je isprva osuđen na 43 godine zatvora, ali mu je kazna znatno smanjena zbog promjena zakona i dobrog ponašanja.
Pušten je na slobodu nakon otprilike 11 godina, što je izazvalo ogromne reakcije u Kolumbiji. Trideset i dvije godine kasnije, Andres Escobar ostaje simbol morala i dostojanstva.
Za milione obožavatelja, on nije bio čovjek koji je zabio autogol. Bio je nogometaš koji je svojim životom platio život u eri u kojoj je nogomet postao talac nasilja i organiziranog kriminala.