Postoje igrači koji mijenjaju klubove. I postoje igrači koji postaju klub. Gabriel Batistuta nije igrao za Fiorentinu. On je bio Fiorentina.
Trinaest godina, 168 golova, i odanost koja je u modernom fudbalu gotovo nezamisliva. U vremenu kada su zvijezde odlazile na prvu ponudu bogatijeg kluba, Batistuta je ostajao — čak i kada je Fiorentina ispala iz Serie A. Ostao je u Seriji B sa ljubičastima, jer obećanje nije uvjet, nego karakter.
Zovu ga Batigol. Ili, u Firenci, jednostavno — Bog.
Dijete Avellanede
Rođen 1969. u gradiću Avellaneda u argentinskoj provinciji Santa Fe, Batistuta nije bio čudo od djeteta. Nije bio onaj tip kojeg su skauti pratili s dvanaest godina. Kasno je krenuo s fudbalom ozbiljno, a prvim koracima prema vrhu krenuo je kroz argentinske klubove — Newell's Old Boys, River Plate, Boca Juniors — prije nego što je 1991. stigao u Italiju.
Firenca ga je primila. On ju je uzvratio golovima.
Mašina koja ne staje
Statistike su hladne, ali Batistutine govore i kad su same. Rekorder Fiorentine po golovima svih vremena. Jedini igrač koji je dao hat-trick na dva uzastopna Svjetska prvenstva — 1994. i 1998. Čovjek koji je u Serie A postigao 168 golova za Fiorentinu, i još 28 za Romu i Inter.
Ali ono što statistike ne mogu prenijeti jest način na koji je to radio. Udarac desnom nogom koji je imao zvuk topa. Fizička prisutnost u kaznenom prostoru. Sposobnost da primi loptu leđima okrenut golu, okrene se i šutne — sve u jednom pokretu koji nije ostavljao golmanima vremena za razmišljanje.
Carlos Bilardo, legendarni argentinski selektor, rekao je jednom da Batistuta "golove ne traži, on ih uzima."
Roma i titula koja je kasnila
Nakon trinaest godina u Firenci, 2000. godine, Batistuta je prešao u Romu. Za tada rekordnih 36 milijuna dolara. Imao je 31 godinu, skauti su sumnjali, mediji pisali o "skupom riziku."
Odgovorio je 20 golova u sezoni i titulom Serie A 2001. — prvom i jedinom u karijeri. Konačno, nakon svega.
"Plakao sam", rekao je otvoreno. "Plakao sam kao dijete."
Muke koje nisu bile vidljive
Ono što mnogi nisu znali — Batistuta je godinama igrao s bolovima u nogama koji su bili gotovo nepodnošljivi. Kronični problemi s gležnjevima pratili su ga kroz veći dio karijere. Na kraju, bolovi su postali toliko jaki da je ozbiljno razmatrao amputaciju stopala.
Nije došlo do toga. Ali operacije jesu. Više njih.
U intervjuu godinama nakon karijere rekao je da mu je svaki korak po tvrdoj podlozi bio muka, i da je dugo morao birati između hodanja bez bola i igranja fudbala. Izabrao je fudbal. Svaki put.
Gdje je danas
Batistuta se povukao iz fudbala 2005. godine. Nije ostao u igri kao trener ili direktor — vratio se Argentini, bliže tišini i zemlji.
Živi na ranču u Santiagu del Estero, uzgaja stoku, daleko od kamere i crvenih tepiha. Povremeno se pojavi na reprezentativnim utakmicama Argentinw kao počasni gost, ili na proslavama koje Fiorentina organizuje u njegovu čast.
Firenca ga nije zaboravila. Ispred stadiona stoji njegov kip. Ne nekog apstraktnog heroja — kip čovjeka u šutu, u pokretu, u trenutku koji je grad pamti.
- godine, kada je Argentina osvojila Svjetsko prvenstvo, Batistuta je bio jedan od prvih kojima je Messi javno odao počast. "On je bio Argentina prije nas svih", rekao je Messi.
Teško je zamisliti veći kompliment.