Stadion Jaklić je 12. augusta 1987. godine ispunilo oko 7.000 gledalaca, a lokalni izvještači su atmosferi uporedili s "dobrim starim prvoligaškim danima Iskre".
Piše: J. MRŽLJAK
Kup maršala Tita u sezoni 1987-88 pamti se po senzacionalnom trijumfu Borca, drugoligaša iz Banja Luke, koji je u finalu u Beogradu savladao Crvenu Zvezdu (1:0). Već na startu takmičenja, na današnji dan prije 38 godina, desilo se nekoliko iznenađenja, a najveće su eliminacije dva člana "Velike četvorke" - Partizana i Dinama - i to u susretima s drugoligašima. Dok su zagrebački Modri izgubili u Subotici od Spartaka, dotle su beogradski Crno-bijeli poraženi u Bugojnu, u susretu s domaćom Iskrom.
Nakon historijskog plasmana u Prvu ligu, u kojoj su plesali samo jedno ljeto u sezoni 1984-85, u narednih nekoliko godina je došlo do osipanja najslavnije generacije Iskre. Uoči starta sezone 1987-88, pred fudbalere bugojanskog kluba je postavljen imperativ plasmana u novoformiranu Jedinstvenu drugu ligu, što znači da su Plavo-bijeli trebali biti u "top-9" klubova Zapadne grupe. Za novog trenera je imenovan Rajko Rašević (1946-2011), istaknuti bh. igrač i trener, koji je krajem 60-ih i u prvoj polovini 70-ih u Prvoj ligi nastupao za Maribor, Sarajevo i Željezničar.
Žrijeb je bio nemilosrdan prema Bugojancima: na startu im je dao najtežeg mogućeg protivnika - Partizana. Nekoliko dana prije početka Prvenstva Jugoslavije, beogradski Sud udruženog rada je stavio tačku na dvije prethodne sezone - vratio oduzete bodove (1986-87) i poništio ponavljanje posljednjeg kola (1985-86). Ovakvoj odluci su se najviše obradovali igrači i navijači Partizana, jer su im "retroaktivno" priznate dvije titule prvaka Jugoslavije, ali su oba puta ostali bez nastupa u Kupu evropskih šampiona. U novoj sezoni su se Beograđani naročito "naoštrili" na Kup maršala Tita, jer su ovaj trofej čekali još od 1957. godine.
U ljetnjoj pauzi je trener Nenad Bjeković preuzeo francusku Nicu, a njegovo mjesto u Humskoj 1 zauzeo je jedan od najvećih asova Partizana - Fahrudin Jusufi. Bjeković je sa sobom poveo i napadača Miloša Đelmaša, Isa Sadriu je prešao u Prištinu, Miodrag Radović u turski Altaj, golman Fahrudin Omerović i mladi Darko Milanič otišli u JNA. Omerovića je na golu zamijenio Branislav Đukanović iz Budućnosti; iz Amerike, gdje je igrao mali fudbal za Chicago Sting, vratio se Nikica Klinčarski; iz Sutjeske je došao mlađi Milorad Bajović, Ljubomir Radanović stigao s odsluženja vojnog roka.
U Partizanu su ostali reprezentativni asovi Fadilj Vokri, Milko Đurovski, Srečko Katanec, Admir Smajić, pa su Beograđani bili apsolutni favorit u duelu s Iskrom, čije s prve zvijezde bili posljednji prvoligaški Mohikanci - Goran Pavlić, Miroslav Stipić, Mladen Karoglan te braća Zoran i Goran Toskić. Na poziciji beka ustalio se Vlatko Glavaš, koji će u narednoj deceniji postati nezamjenjivi reprezentativac BiH. Na današnji dan prije 38 godina je Stadion Jaklić ispunilo oko 7.000 gledalaca, a lokalni izvještači su atmosferi uporedili sa "dobrim starim prvoligaškim danima Iskre".
Prvo uzbuđenje se desilo u 10. minutu: Zoran Toskić je izveo slobodan udarac, golman Đukanović je odbio loptu do Tihomira Rudeža, koji je sapleten u šesnaestercu, no pištaljka sudije Beusana ostala je nijema. Uslijedile su dvije opasne situacije ispred Gordana Mohora, golmana koji je prošao školu zagrebačkog Dinama: Vlado Čapljić je bio neprecizan, Milorad Bajović neodlučan. U finišu prvog dijela ponovo uzbuđenja pred golom Đukanovića, šanse su imali Rudež i Zoran Toskić, ali se na odmor otišlo bez golova.
I u nastavku se igralo otvoreno, pri čemu neupućeni posmatrači nisu mogli steći utisak da gledaju duel drugoligaša i zvaničnog prvaka Jugoslavije. U 61. minutu je Iskra imala najbolju priliku: Pavlić je s lijeve strane izveo korner, lopta je preletjela sve igrače, došla do usamljenog Rudeža, koji nije uspio zatresti mrežu. U finišu oba tima kreću na sve ili ništa: najprije Fadilj Vokri sjajno šutira i Mohoru daje šansu za paradu. Posljednju šansu imao je domaćin: neuhvatljivi Zoran Toskić je pobjegao odbrani Crno-bijelih, ušao u šesnaesterac, gdje ga je Katanec oborio - "propisno" po sudiji Beusanu.
U posljednjem minutu, kada je bilo jasno da će jedanaesterci odlučiti pobjednika, trener Rašević uvodi iskusnog Dragana Mirkovića, legendu Iskre, fudbalera koji je najavio oproštaj. Zaista, Mirković je pogodio odlučujući penal, nakon što su Đukanovića savladali i Grgić, Stipić i Zoran Toskić, dok je Rudež bio neprecizan. Pravi junak bio je Gordan Mohor, koji je odbranio udarce Vokrija i Vučićevića (za Partizan su pogodili Đorđević, Klinčarski i Bogdanović). Tako je Iskra pobijedila boljim izvođenjem jedanaesteraca 4:3 i kreirala najveće iznenađenje prve runde Kupa maršala Tita.
Nažalost, u narednoj rundi su Bugojanci eliminirani nakon dvomeča s Prištinom (1:1, 1:3). Pravu tragediju je Iskra doživjela u Drugoj ligi zapad. Bugojanci su osvojili deveto mjesto - s pozitivnim bilansom (15 pobjeda i 13 poraza; 36 bodova iz 34 utakmice) - što im je trebalo donijeti plasman u Jedinstvenu drugu ligu. Međutim, Fudbalski savez Jugoslavije je propisao da svaka republika i pokrajina mora imati makar jednog drugoligaša, pa je umjesto Iskre promovirana 12-plasirana Olimpija (32 boda) kao najbolji slovenski klub.
Iskra – Partizan 0:0 (jedanaesterci 4:3)
Bugojno, 12. august 1987. Stadion Jaklić. Gledalaca 7.000. Vrijeme oblačno, teren pogodan za igru. Sudija: Mateo Beusan (Dubrovnik). Žuti kartoni: Dervišević, G. Toskić (Iskra), Vokri, Đorđević, Katanec (Partizan).
ISKRA: Mohor, Glavaš, Dervišević, Grgić, Gvozden, G. Toskić, Z. Toskić, Stipić, Rudež, Pavlić (Banjac), Karoglan (Mirković). Trener: Rajko Rašević.
PARTIZAN: Đukanović, Klinčarski, Đorđević, Vermezović, Čapljić (Župić), Katanec, A. Smajić, Bogdanović, Vokri, Mlrd. Bajović (Šćepović), Vučićević. Trener: Fahrudin Jusufi.