Nakon što je završio aktivnu igračku karijeru, bivši bosanskohercegovački reprezentativac Miralem Pjanić je za FIFA-u (Međunarodna nogometna federacija) govorio uoči baraža za Svjetsko prvenstvo 2026.
Mnogo prije nego što je radio pod vodstvom Luisa Enriquea, Xavija, Rudija Garcije, Luciana Spallettija i Massimiliana Allegrija, mladi Pjanić bio je strastveni nogometni navijač, koji je bio spreman podnijeti 17-satna putovanja autobusom kako bi gledao svoju voljenu Bosnu i Hercegovinu kako igra.
Vratio se u djetinjstvo
Zapravo, kada se prisjeti svoje sjajne reprezentativne karijere, njegova sjećanja odmah se vraćaju u djetinjstvo.
Nogomet je konstanta u njegovom životu otkad zna za sebe, čak i kada je morao bježati od rata u bivšoj Jugoslaviji kako bi se s roditeljima preselio u Luksemburg kada je imao jedva godinu.
"Samo sam krenuo očevim stopama. U Luksemburg smo stigli kao izbjeglice od rata. Moj tata je bio talentirani igrač, a nogomet mu je pomogao da pronađe posao. Radio je kao fizički radnik od sedam do 16, a moja mama je čistila od 15 do 22 sata.
Kad se tata morao brinuti za mene, to se ponekad poklopilo s njegovim treninzima, pa bi me vodio sa sobom. To je ono što je probudilo moju ljubav prema igri.
Oduvijek sam samo želio igrati nogomet i nikada se nisam suzdržavao“, dodao je Pjanić, koji je za svoju zemlju odigrao 115 utakmica.
To ga čini drugim igračem s najviše nastupa u historiji Bosne i Hercegovine, iza Edina Džeke.
Sada kada se povukao iz nogometa, Pjanić se može osvrnuti na to koliko su duboko životni obrati – i historija – oblikovali igrača kojim je postao.
Kao mladić, Pjanić je proživio dosta uspona i padova prije nego što je stigao do vrha. Ljubav prema nacionalnoj reprezentaciji njegovana je od malih nogu, a ima mnogo priča koje to dokazuju.
Njegovo divljenje prema Hasanu Salihamidžiću, kojeg smatra pravim uzorom, zajedno s očevom zaraznom strašću prema Zmajevima dok su se probijali na međunarodnu scenu, bili su posebno formativni utjecaji.
Ukratko, sigurno je reći da su podvizi Bosne i Hercegovine bili sastavni dio odgoja produkta akademije francuskog Metz.
"Kad god bi reprezentacija igrala, autobusi bi polazili iz svake zemlje u kojoj su se Bosanci naselili“, prisjetio se sa svojim prepoznatljivim entuzijazmom.
Dodaje da su se svi vraćali kući gledati utakmice.
Putovao i 17 sati
"Kao dijete, putovao sam autobusom i do 17 sati kako bih gledao utakmicu i podržavao našu reprezentaciju s tatom. Kad sam iz prve ruke svjedočio uzbuđenju na stadionu, počeo sam sanjati da ću i sam jednog dana moći biti tamo dolje na terenu.
Imao sam 11 ili 12 godina i ti će trenuci zauvijek ostati sa mnom.“
San mladog igrača na kraju se ostvario, iako je bio prisiljen donijeti odluku u ranoj dobi kada ga je, nakon što je predstavljao Luksemburg u kategorijama U17 i U19, Luksemburg pokušao dovesti i u seniorski tim.
"Imam luksemburško državljanstvo. Sve dugujem Luksemburgu i uvijek ću osjećati duboku privrženost toj zemlji“, rekao je Pjanić, koji je također otkrio da ga je 2008. godine čak kontaktirao Raymond Domenech s namjerom da ga angažira za Francusku.
Međutim, ništa nije moglo skrenuti veznjaka s puta.
„Već sam bio odlučan! Moji korijeni su u Bosni i uvijek smo se kod kuće pridržavali bosanskih običaja i tradicija.
To me navelo da odaberem tu reprezentaciju. Znam odakle dolazim i gdje sam rođen“, iastiče Miralem.
Veznjak je ispunio ambiciju koju je gajio kao dječak na tribinama u Sarajevu nastrupivšui za reprezentaciju BiH.
Dogodila se u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske u kojoj rezultat – poraz od 1:2 – nije bio važan.
„Nositi taj dres i igrati u tom ekspres loncu od stadiona nešto je zaista posebno jer je cijela publika na nogama i pjeva od početka do kraja. Nikada to neću zaboraviti!", kaže Miralem (36).
Vrhunski klubovi
Iako je predstavljao vrhunske klubove, uključujući Romu, Juventus i Barcelonu, te dijelio svlačionicu s nekim od vodećih zvijezda 21. stoljeća, poput Cristiana Ronalda i Lionela Messija, vrhunac Pjanićeve karijere nesumnjivo je bilo Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu 2014., prvo u historiji Bosne i Hercegovine.
„Želio sam da moja karijera bude posebna i da odvedem svoju reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo – što se nikada prije nije dogodilo.
Pokazalo se da je to izvanredno i vrlo teško postignuće. Ponosan sam što mogu reći da smo blagoslovljeni zlatnom generacijom“, kaže Pjanić.
Na južnoameričkom tlu, njegova se ekipa činila dobro pozicioniranom za prolazak iz svoje grupe, ali peh i nedostatak uličnog lukavstva na kraju su uzeli danak.
Nakon što su u svojoj prvoj utakmici izgubili od Argentine s 1:2, Zmajevi su ostali žaliti za porazom od 0:1 protiv Nigerije. U toj utakmici, Džekin pogodak, a kasnije su snimci pokazale da nije bio u ofsajdu.
Međutim, u to vrijeme VAR sistem još nije bio uveden. Ipak su ispali u stilu, s pobjedom od 3:1 nad Iranom u kojoj je Pjanić postigao gol i asistenciju.
Njegova generacija će stoga zauvijek ostati zapamćena po tome što je svoju zemlju odvela na prvo Svjetsko prvenstvo i ostvarila prvu pobjedu na završnom turniru.
"Još uvijek se osvrćemo i pitamo se što je moglo biti, jer smo trebali proći iz te grupe. Morate znati kako se nositi s ovim turnirima i pripremiti se za njih.
Vidjelo se neiskustvo
Gledajući unatrag, mislim da se vidjelo naše neiskustvo. Možda smo se s nekim od tih trenutaka mogli nositi malo drugačije. Ali još uvijek ima mnogo lijepih uspomena, uključujući moj gol i našu prvu utakmicu protiv Argentine na Maracani. Ne može biti bolje od toga“, kaže on.
Bosna i Hercegovina nije ponovno uspjela dosegnuti Mundijal u Pjanićevim igračkim danima, propustivši i 2018. i 2022.
A kada njegov dugogodišnji saigrač Džeko bude predvodio ekipu u Velsu 26. marta u baražu za Svjetsko prvenstvo 2026, Pjanić će biti njihov navijač broj 1, bodriti ih od kuće.
"Bilo je dosta promjena u reprezentaciji, ali utakmice baraža nikada nisu lake, pogotovo kada su u gostima.
Ovo su dvije utakmice koje se moraju dobiti. Morate znati kako se nositi s usponima i padovima. Vjerujem u svoju reprezentaciju i svoju zemlju, iako je Vels težak protivnik i neće se predati bez borbe“, smatra Pjanić.
Ako Bosna i Hercegovina pobijedi, sljedeći susret igrat će pred domaćom publikom protiv pobjednika susreta između Italije i Sjeverne Irske.
"Ako se plasiramo u finale, atmosfera na stadionu i širom zemlje bit će naelektrisana.
BiH nikada nije lako mjesto za igranje gostujućim selekcijama. Odlazak tamo, znajući da je to odlučujuća utakmica za plasman za vrhunsko takmičenje, bit će noćna mora za protivnika“, rekao je Pjanić.