Miljenko Jergović, poznati književnik iz Sarajeva, koji živi u Hrvatskoj, u svom je stilu komentirao premijerni nastrup nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu protiv domaćina Kanade.
"Biva trenutaka kad i ateist pomisli da Boga ima, i da Bog gleda nogomet. Takav jedan događa se u 21. minuti utakmice između Kanade i Bosne i Hercegovine.
Posušak Ivan Bašić izvodi prvi korner za Bosnu na utakmici, Sead Kolašinac, zvani Tenk, negdje s crte peterca prebacuje loptu glavom prema sredini, odakle je Jovo Lukić zakucava glavom u gol.
Euforične objave
Sve se tu odvilo prema starinskom nacionalnom ključu iz vremena socijalizma, tako da svi sudjeluju i da svaka narodna skupina, svaka nacija, koja po ZAVNOBIH-skom ključu tvori ovu lijepu i drevnu zemlju, doživi svoje samoostvarenje.
A za onog tko ima pameti - prema folklornom obrascu koji smo sami stvorili, mi Bosanci smo glupi! - ta 21. minuta pokazala je kako se stvari prirodno odvijaju, i kako bi u Bosni i Hercegovini trebalo biti kada bi bilo onako kako u životu nije.
Kako je u životu, uvjeravamo se već na poluvremenu, dok listamo sarajevske informativne portale, a onda i euforične fejsbučne objave bivših sarajevskih prijatelja.
Posvuda euforija, posvuda mahnitost svijeta zakićenog simbolima kolektiva, kakvu redovito doživljavamo u Hrvatskoj, ali ime Jove Lukića piše se najsitnijim slovima.
Da je Ermedin Demirović zabio taj gol, slavilo bi ga kao Đerzelez Aliju, dok je ovako cijela stvar pripisana Zmajevima, a pojedinac je nekako potisnut, da ne kažemo i poništen. Još prije dvanaest godina, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ne bi to tako bilo.
A u ona još ranije vremena, pred propast takozvanog Aprilskog paketa ustavnih promjena, iz marta 2006, svaki bi se junak srpskoga ili hrvatskog imena dočekivao s oduševljenjem i vjerom u zajedništvo.
Na Radio Sarajevu, glasilu sarajevskih gradžanlija, umjesto slike Jove Lukića, objavljuju sliku stanovitog Slavena Kovačevića, novoga trojanskog konja za sljedeći hrvatski mandat u Predsjedništvu BiH, kako kobajagi slavi uspjeh reprezentacije. Kao da ga je, božemiprosti, on zabio…
Ali vratimo se mi u tu sjajnu 21. minutu, i ponovimo: Bašić - Kolašinac - Lukić. Bašić je nogometaš kazahstanske Astane, karijeru je započeo u Zrinskom, 2022. otišao u ruski Orenburg.
Rođen u Karlsruheru
Kao i većina Posušaka rodio se u - Imotskom. Sead Kolašinac, sin Nefin i Faikov, rođen je u Karlsruheu, ratne 1993.
Otac mu je rodom iz Nikšića, kao dijete doselio se u Čapljinu.
Mati Seadova je Čapljinka. Dovoljno je pogledati izvještaje iz Čapljine 1992. i 1993, pa zamisliti pod kakvim su se okolnostima Nefa i Faik kao ratne izbjeglice našli u Karlsruheu, gdje im se 20. juna 1993, u vrijeme najžešćeg hrvatsko-muslimanskog (tojest hrvatsko-bošnjačkog) rata, rodio sin.
Masovna uhićenja i deportacije Bošnjaka iz Stoca i Čapljine započinju u aprilu. Razoružavaju se bojovnici HVO-a muslimanskih imena i prezimena.
Čitave obitelji bivaju zatočene u koncentracijskih logor u Dretelju, jedno od strašnijih mjesta naše suvremene povijesti, logor u čijem će zatvaranju po Washingtonskom sporazumu Tuđmanov ministar vanjskih poslova, a Plenkovićev savjetnik Mate Granić osobno sudjelovati, što će nas dovesti i do logičnog pitanja - a tko je taj logor otvarao ako ga Granić zatvara?
Ne znamo priču Seadovih roditelja, premda bi u nekim drugim društvenim okolnostima zbog pravde i istine ta priča trebala biti ispričana, ali moglo bi lako biti da je Nefa noseća stigla iz Čapljine, i moglo bi biti da je rađala ne znajući jezik onih koji su je porađali.
Bilo je strašno
Ali ako i nije bilo tako, bilo je strašno.
Ono što se zna jest da Sead nije odrastao na medu i mlijeku, da je radio kao izbacivač u noćnom klubu (kad mu vidiš stas i fizionomiju, tačno znaš da je tako moralo biti), i da je, kao vrlo darovit, dospio do mladih njemačkih reprezentativnih selekcija.
Pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu, toga se dobro sjećam, Seada Kolašinca prevodilo je i prebacivalo iz jedne u drugu reprezentaciju.
Kad sam ga prvi put vidio, pomislio sam, priznajem, da nije baš neki fudbaler, ali sam mu i po figuri, i po čehri, po konfiguraciji i izrazu lica, vidio da je to moj čovjek.
U kasnijim godinama, međutim, bezbroj me je puta razuvjerio. Kolašinac ne samo da je među moćnijim bekovima svoga vremena, neobično je smiren i umije s loptom, nego je, suprotno svom zastrašujućem izgledu, korektan i fin igrač.
U utakmici protiv Kanade bio je najbolji igrač na terenu, premda je malo nedostajalo da zavali i svoj drugi autogol na svjetskim prvenstvima. Srećom, prečka ga je spasila.
I na kraju, Jovo! Rodio se u Šapcu, premda mu je otac iz Gračanice. A otac Mitar, pamtim ga dobro, igrao je u tuzlanskoj Slobodi, na izmaku generacije Mulahasanovića, Verlaševića i Šećerbegovića.
Odlazak u vojsku
Taman se u klub bio vratio i Mustafa Hukić. Godina bila je 1984, pred moj odlazak u vojsku, na Tušnju se, u Tuzli, igrala utakmica Sloboda - Crvena zvezda, a u Sarajevu vladalo je vjerovanje da Sloboda vazda pušta Zvezdi.
Bio je televizijski prijenos, na Sepetarevcu još uvijek crno-bijeli televizor.
A ja sam volio te neke dosadne, melankolično-predvidljive utakmice domaćeg prvenstva, na kojima se nije događalo ništa, osim što bi katkad netko nekom slomio nogu.
Rezultat će, čini mi se, dugo bio 1:1, gledao sam kada će i kako Zvezda postići taj pobjednički gol, kada se odnekud pojavio Mitar Lukić, pa je protivno svim scenarijima epohe, zabio za pobjedu Slobode.
U mom je sjećaju to bio slučajan gol. Onaj kada se igrač u šesnaestercu naprosto zatekne na pravome mjestu. Gol koji bi zabio svatko, e kada bi se u pravom trenutku našao baš tu. Možda upravo gol kakav će Jovo zabiti Kanađanima.
I tako se između ove trojice igrača, Ivana Bašića, Seada Kolašinca i Jove Lukića, odvila jedna tako karakteristično bosanska pripovijest, iz koje bi ta 21. minuta utakmice s Kanadom mogla narasti u neku puno veću priču, u kojoj bi nadopričali živote njih trojice, a s njima i povijest, današnju, jučerašnju, možda i sutrašnju, jedne nevjerovatne zemlje", piše između ostalog Jergović, a prenosi 24sata.