Nagle smjene selektora neposredno prije početka Svjetskog prvenstva već su decenijama uobičajena praksa u afričkom fudbalu, ali Maroko je jedina reprezentacija koja je uspjela natjerati ovaj rizičan trend da radi u njenu korist. Dok su za druge nacije ovakvi rezovi značili propast, Marokanci su još jednom dokazali da su majstori šok-terapije, osiguravši plasman u samu završnicu tekućeg Mundijala.
Prije četiri godine u Kataru, Maroko je ispisao istoriju plasmanom u polufinale iako je selektor Vahid Halilhodžić zamijenjen svega tri mjeseca prije turnira. Isti scenario ponovili su i uoči ovog prvenstva, a rezultat je ponovo fantastičan. Marokanci će u četvrtak u Bostonu igrati četvrtfinalni klasik protiv Francuske.
Nasljednik nadmašio rekordera Regraguija
Mohamed Ouahbi se pokazao kao genijalan izbor i spasilac na klupi Maroka nakon što je Walid Regragui neočekivano podnio ostavku poslije Afričkog kupa nacija. Regragui je bio čovjek koji je odveo Maroko do historijskog polufinala, a potom postavio i svjetski rekord od 19 uzastopnih reprezentativnih pobjeda. Uprkos tome, nikada nije bio miljenik publike i navijači su mu nerijetko zviždali.
Kada je Regragui u martu ove godine otišao, javnost je predviđala brzi pad Maroka. Ipak, Ouahbi je preuzeo kormilo bez ikakvih poteškoća i u rekordno kratkom roku nametnuo svoj stil. Napravio je radikalne taktičke promjene: odrekao se klasičnog centralnog napadača, gurnuo Ismaela Saibarija na poziciju "lažne devetke", dok je veznjaku Azzedineu Ounahiju dao potpunu slobodu u napadu. Rezultati su stigli momentalno. Ounahi je postigao dva gola u pobjedi nad Kanadom, čime je Maroko postao prva reprezentacija koja je osigurala plasman među osam najboljih na svijetu.
Diplomat na klupi: Kako su riješeni kadrovski problemi
Osim na taktičkom planu, Ouahbi je povukao ključne poteze u svlačionici i skautingu. Suočen s teškom povredom stamenog defanzivca Nayefa Aguerda, selektor je uložio ogroman napor i uspio uvjeriti Issu Diopa da obuče dres Maroka.
Njegov najveći diplomatski trijumf ipak je bilo nagovaranje tinejdžerskog čuda od djeteta, Ayyouba Bouaddija, da promijeni sportsko državljanstvo i izabere Maroko ispred Francuske, što se pokazalo kao pun pogodak za stabilnost tima.
Da je Maroko izuzetak koji potvrđuje pravilo, najbolje pokazuju primjeri drugih velikih afričkih selekcija koje su zbog kasnih smjena selektora doživljavale katastrofe na Mundijalima:
Južna Afrika (2002): Smijenili su Carlosa Queiroza pred sam turnir pod pritiskom javnosti, što im se žestoko obilo o glavu.
Nigerija (2002. i 2010): Mijenjali su trenere nekoliko mjeseci prije prvenstava (2010. je hitno doveden Šveđanin Lars Lagerbeck), a u oba navrata su turnir završili sa sramotnim jednim bodom u grupi.
Obala Slonovače (2010): Dva mjeseca prije Mundijala angažovali su Svena-Gorana Erikssona. Iako su u timu imali superzvijezde poput Didiera Drogbe, Salomona Kaloua i Yaye Tourea, ispali su već u prvoj rundi.
Dok su u prošlosti ovakvi potezi uništavali atmosferu i hemiju u ekipama, Maroko je pronašao formulu po kojoj haos pretvara u pobjednički mentalitet, spreman za novi istorijski okršaj s Francuzima.