Dok se veći dio Evrope još uvijek borio s oporavkom nakon Drugog svjetskog rata, Međunarodna nogometna federacija (FIFA) odlučila je 1950. dodijeliti Svjetsko prvenstvo Južnoj Americi, tačnije Brazilu.
Nogomet je sve više postajao "religija" koja se i danas održava u zemlji kafe.
Svjetsko prvenstvo, međutim, ponovo je imalo ozbiljnih problema, zbog čega je nastupilo samo 13 reprezentacija (umjesto 16), iako su se igrale redovne kvalifikacije, prenosi Athletiko.
Prilagodili sistem
Organizatori su program skrojili i prilagodili vlastitom ukusu, nadajući se da će ga dodatno olakšati svojoj vrlo jakoj ekipi.
Tri selekcije koje su osigurale plasman (Indija, Škotska, Turska), kao i Francuska koju su naknadno pozvali, na kraju nisu nastupili čim su čuli o rasporedu utakmica.
Naimje, utakmice su morali igrati na jugu, u Belo Horizonteu, a za samo tri dana ponovo u Recifeu, koji je oko 2.100 kilometara sjevernije.
Budući da u to vrijeme nije bilo domaćih letova, putovanje se moralo obaviti cestom, iscrpljujućim 36-satnim putovanjem autobusom!
Brazilski organizatori su čak promijenili format, želeći imati potpunu kontrolu. Tako je ovo Svjetsko prvenstvo ušlo u historiju kao prvo i jedino bez finala.
Četiri selekcije koje su završile prve u grupama formirale su finalnu grupu, a naslov se odlučivao na temelju bodova.
Iako je posljednja utakmica, između Brazila i Urugvaja, u biti odlučila o trofeju (pobjeda Urugvaja sa 2:1), tehnički nije bilo finale .
Zašto je to učinjeno?
Završna faza
Nakon što su turniri 1942. i 1946. otkazani zbog Drugog svjetskog rata, FIFA se vratila s eksperimentalnim formatom.
Svjetsko prvenstvo 1950. koristilo je završnu grupnu fazu s četiri reprezentacije (Brazil, Urugvaj, Španija, Švedska) kako bi se odredio prvak umjesto nokaut rundi .
Ovaj format značio je da je posljednja utakmica (Brazil protiv Urugvaja) postalapraktično finale.
FIFA je odabrala ovaj eksperimentalni format jer je Drugi svjetski rat doveo do otkazivanja turnira 1942. i 1946. godine.
Ovaj sistem je posljednju utakmicu, Brazil protiv Urugvaja, u biti učinio finalom.
Brazilu je bio potreban samo neriješen rezultat da bi osvojio svoje prvo Svjetsko prvenstvo, dok je Urugvaju trebala pobjeda za nalsov naslov.
Tako je 16. jula 1950. 199.854 navijača (iako je to bio službeni broj, vjeruje se da ih je bilo više od 200.000) ispunilo stadion Maracana, što je najveća posjećeta u historiju Svjetskog prvenstva, kako bi gledali ovu veliku utakmicu.
Brazilu je na kraju izgubio, kao što je već spomenuto, sa 1:2.
Poraz je toliko duboko ranio Brazil da je izraz "Maracanazo" (udar na Maracani) ušao u narodni jezik.
Poraz je desetljećima utjecao na brazilsku nogometnu kulturu, stvarajući psihološki teret koji je trajao do 1958. godine.
Brazil je nosio bijele dresove na Mundijalu 1950.
Nakon poraza, zauvijek su napustili bijelu boju, usvajajući kultni žuti dres kako bi zaboravili bolno sjećanje. Bijeli izgled postao je simbol neuspjeha.